17 November 2007

Jedan meditativni dan

U Novom Sadu sam 6. Novembra ove godine održao jedan meditativni dan sa grupom od 50 učesnika. Pošto sam već ranije opisao šta jedan meditativni dan donosi, izneću ovde samo moje utiske. Ako me neko od čitalaca pita kakva je svrha opisa subjektivnih utisaka, ne mogu da odgovorim na to pitanje. Pošto se odgovori obično naknadno nametnu, tek kada se nekom akcijom proizvede odredjeni efekat, verovatno će i meni postati jasno zašto sam pisao o utiscima sa jednog meditativnog dana tek kada završim ovaj tekst, što verovatno znači da će i čitaoci doći do istog odgovora ako uspeju moje utiske da prepoznaju kao svoje.
Prostor u kome smo meditirali bio je izvanredan - ne samo zato što je odgovarao kriterijumima individualne meditacije, već što sam ga doživeo kao topao zbog drvenog poda i velike grupe smestene u zatvorenom prostoru. Drugi značajan činilac dobrog raspoloženja su bila lica koja sam sreo, meni manje ili više bliska ali sva puna radosnog iščekivanja tako da se dobro raspoloženje brzo proširilo i pretvorilo u nevidljivi oblak u kome smo se tokom celog dana kupali i imali doživljaj tolike bliskosti kao da smo nedelje proveli zajedno.
Kada sam počeo da tražim ritam prvim stidljivim udarcima prstiju po opnama velikog bubnja doziveo sam i bubanj i njegov zvuk kao nešto moćno. Imao sam utisak da se zvuk lagano budi, ustaje i proteže po prostoru kao velika lenja mačka koja se postepeno pretvara u igračicu iz jedne indijske priče. Zvuk je prvo zastao u prostoru kao da se pita kuda da krene a zatim se rasplinuo i usmerio prema svima, dodirnuo ih i na kraju počeo da se izliva prema njima i prema meni preplavljujuci nas svojom snagom, dubinom i vibracijom. Ritam se nametnuo kao odjek dolazeći od grupe prema meni i poveo me sa sobom tako da mi nije preostalo nista drugo već da mu se predam i da ga pratim, što se i desilo dok nije počeio da se ubrzava i prvo pretvara u reku sastavljenu od kapi koje se neprekidno sreću i mešaju a zatim u beskrajni niz perli koje se sudaraju u prostoru dok ne pronadju pravi put i oblik da bi se na kraju toliko približile jedne drugima da su me prisiljavale na koncentraciju koje vise uopšte nisam stizao da budem svestan već je sve postajalo jedan jedini tok.
Meditacije hodanja su delovale slično. Dve grupe su formirale dva paralelna sveta u zatvorenom prostoru hodajući po istim pravilima, nekada savrseno uskladjene jedna sa drugom a nekada toliko samostalne da su se doživljavale kao odvojene kilometrima ili visokom planinom dok se u stvarnosti izmedju njih nalazio razmak ne veći od jednog metra ispunjenog šumom stopala koja su se pažljivo spuštala na drveni pod. Meditacije sedenja su odisale tišinom dok se jesenji mir prenosio spolja sa opadajućeg lišća na ljude u sali i prekrivao ih kao što sneg u ravnici bešumno prekriva tragove. Iako sam pripremio predavanje o značaju meditiranja u jesen ispričao sam priču o ličnom razvoju. Dok se priča odvijala doživeo sam je kao paukovu mrežu sazdanu od niti pravljenih mojim rečima i mesta na kojima se susreću a ta mesta smo bili svi mi koji smo odabrali sedenje i ćutanje u zatvorenom prostoru kao način da provedemo dan umesto izlaska u šumu ili park. Povezani u jedno shvatili smo da je vreme da odemo i napustimo nevidljivi oblak tek kada nas je kretanje ispred sale podsetilo da posle nas jos jedna grupa treba da udje u naš prostor i iskoristi dobro raspoloženje koje je ostalo iza nas.

No comments: