26 November 2007

Prenošenje učenja

Kao što sam obećao u prethodnom prilogu, opisaću u ovom kako je učenje individualne meditacije uspelo la preživi deset vekova iako se uvek prenosilo usmenim putem sa jedne osobe na drugu.
Jedno od osnovnih takozvanih funkcionalnih pravila je uvedeno u individualnu meditaciju jos u devetom veku iako meni nije poznato kada. Pouzdano je da se to desilo izmedju 830. i 850. godine i da pravilo potiče od prva dva učitelja. Jedan od njih je bio osnivač individualne meditacije koji je dobio ime Bez Doma u manastiru Šaolin a drugi njegov najbolji prijatelj Bong Doi.
Prvo funkcionalno pravilo individualne meditacije glasi da u učenju nema dogmi. Čak ni pravilo da nema dogmi ne bi trebalo shvatati kao dogmu, jer ako se bilo kada pokaže da je za razvoj ličnosti bolje imati dogme onda će i to funkcionalno pravilo biti zamenjeno nekim drugim koje će regulisati korišćenje dogmi.
Na pitanje, zašto se učenje prenosilo uvek samo na jednog naslednika a ne na nekoliko istovremeno odgovor je jednostavan: Samo jedna osoba je mogla da preuzme učenje i vodi računa o njemu obezbedjujući homogenost učenja. Već kod dva učitelja bi se razvila dva pravca tako da bi se učenje vremeno pretvorilo u sve veći broj pravaca, što bi dovelo do pada kvaliteta učenja. Pošto je uloga nosioca linije bila da proveri da li učenje odgovara potrebama ličnog razvoja njegovih savremenika, prvi zadatak se sastojao u proveri učenja, što je podrazumevalo i proveru u smislu saglasnosti učenja sa postojećim znanjem i naučnim otkrićima. Tako se učenje razvijalo i usavršavalo iz generacije u generaciju što znači da trenutno raspolažemo onim izdanjem učenja koje je najpovoljnije za lični razvoj u odnosu na njegovo ukupno postojanje.
Svaki čuvar linije formira prvo jedan odbor od nekoliko osoba koje imaju zadatak da brinu o svim sadržajima učenja i konzerviraju ga sve dok sledeći čuvar linije ne preuzme odgovornost za učenje. Preuzimanjem učenja on se istovremeno obavezuje da proveri učenje i da ga ako je potrebno prilagodi nivou znanja i duhu vremena u kome zivi a zatim da formira novi odbor za konzerviranje učenja, da prenese znanje na članove tog odbora i na kraju da pronadje novog čuvara linije i da na njega prenese sve što zna. Osim toga svaki čuvar linije je obavezan da zna sve o meditaciji kao sredstvu ličnog razvoja u okviru svih velikih tradicija, jer se samo tako može odrzati najviši mogući nivo kvaliteta učenja.
Ako čuvar linije umre pre nego što prenese učenje na njegovog naslednika, tu ulogu preuzima odbor koji ne sme da menja učenje vec samo da ga stavi na raspolaganje sledećem čuvaru linije u konzervisanom obliku, tako da sledeći čuvar linije ponovo može da proveri učenje, da ga po potrebi usavrši i stavi na raspolaganje čovečanstvu.
Jasno je da je učenje individualne meditacije elitno, jer je dostupno samo malom broju onih srećnih ljudi koji imaju priliku da dodju u dodir sa učiteljima individualne meditacije, da ih razumeju i budu spremni da iskoriste jedinstvenu šansu koja im se ukaže, jer samo tako se nalaze neprekidno na vrhu najviše planine sa koje mogu da se vinu u nebo.
O tome kako se može naučiti letenju pisaću u sledećem prilogu!

25 November 2007

Još malo o individualnoj meditaciji

Pre dva dana me je posetila jedna operska pevačica sa kojom sam pripremao trening za "sales force" sto bi se moglo prevesti kao "prodajna snaga" jedne firme za proizvodnju i prodaju muške mode. Upoznao sam je pre nešto manje od dve godine u jednom kafeu u Štutgartu i tada smo razgovarali o budizmu i individualnoj meditaciji. Priznala mi je da me tada nije baš najbolje razumela jer je stalno pokušavala da pronadje u onome što sam joj objašnjavao budističke ideje i svrstala me je u jednog od zastupnika budizma. Znala je da u budizmu ima mnogo pravaca koji se značajno razlikuju jedni od drugih tako da joj nije bilo teško da individualnu meditaciju podvede pod svoju misaonu šemu. Suočen sa njenim nerazumevanjem započeo sam razgovor tako što sam prvo pažljivo saslušao svako postavljeno pitanje i pokušao da ga odgovorim što jednostavnije i jednoznačno. U ovom prilogu izlažem upravo one rezultate našeg razgovora koji unose više jasnoće u istoriju i razvoj individualne meditacije.
U vezi sa odnosom individualne meditacije prema religijama se razvila interesantna diskusija. Osnovno pitanje je bilo da li pripadnost jednoj religiji isključuje mogućnost da se ide putem individualne meditacije. Odgovor je da je put individualne meditacije nezavisan od religiozne pripadnosti jer se meditativnim tehnikama u okviru individualne meditacije unapredjuju filogenetski najmladje funkcije svesti označene kao koncentracija, oštrina uma, kreativnost i snaga uma. Ako neko razvije sopstvenu koncentraciju do nivoa na kome može da nesmetano usmeri pažnju na jedan pojedinačni objekat ili proces i da je zadrži na tom objektu tokom nekoliko minuta bez ulaganja velikog napora, onda tu vrstu koncentracije označavamo lakom koncentracijom i ona je preduslov za sticanje savršene oštrine uma. Ako je osoba u stanju da raščlani jednu složeniu celinu na njene sastavne delove do najmanjih sastojaka i da ih istovremeno nepristrasno posmatra u sopstvenoj svesti govorimo o slobodnoj oštrini uma. Treći stub ličnog razvoja je označen kao kreativnost - sposobnost da um proizvodi sadržaje sa kojima još nije došao u dodir, dakle da stvara nešto novo, do tada još ne doživljeno. I na kraju četvrta funkcija svesti se naziva snagom uma i može se razviti do takvog nivoa da je nazivamo savršenom snagom uma. Spretnim korišćenjem navedenih sposobnosti onaj koji se nalazi na putu ličnog razvoja može u znatnoj meri ulepšati sopstveni život jer se tako osposobljava da sopstvenu sudbinu dobrim delomzameni namerom, naročito ako koristi navedene stubove svesti da bi shvatio na šta može uticati i kako da to izvede.
Osobe sa visoko razvijenom koncentracijom, perfektnom snagom uma i savršenom oštrinom uma biće u stanju da se posvete sopstvenoj veri mnogo svesnije od onih koje prate put utonule u mlaki trans svakodnevice i žive od danas do sutra čekajući da im se desi nešto lepo u životu dok ne dodju do njegovog kraja i uberu plodove vere koju su praktikovali kao naviku bez žara. Drugim rečima individualna meditacija, ako uopšte utiče na veru može samo da pomogne osobi koja veruje da veruje svesnije.
Isti je odnos izmedju individualne meditacije i psihoterapije. Pošto terapijski efekti zavise od sposobnosti osobe da jasno misli, da se dobro koncentriše i da se odupre onim sadržajima koji bi mogli da pogoršaju njeno emocionalno stanje, terapijski pravci koji su namenjeni rešavanju emocionalnih i praktičnih životnih problema mogu postići još bolje terapijske rezultate ako klijent raspolaže odgovarajućim sredstvima za bolje korišćenje terapijskih metoda, a to su koncentracija, oštrina i snaga uma.
Moja sagovornica, inače učenica Lame Ole Nidala je shvatila i - što je još važnije - prihvatila ovo obrazloženje, jer je zaključila da bi bilo dobro raditi na sva tri stuba svesti kako bi se što pre došlo do konačnog uvida u prolaznost svih stvari i time prevazišlo prianjanje što bi za posledicu imalo oslobadjanje od patnje.
Sledeće pitanje se odnosilo na prenos individualne meditacije sa jednog čuvara linije na sledećeg. Kada je saznala da je uvek postojao samo jedan čuvar linije, pitala se zašto i zar to nije dovelo u pitanje preživljavanje celog učenja, jer se uvek moglo desiti da jedan čuvar linije umre pre nego što stigne da prenese učenje na svog naslednika.
O tome u sledećem prilogu!

21 November 2007

Filozofija individualne meditacije

Pre nego što sam počeo da pišem ovaj prilog pitao sam se danima da li ću uspeti da opišem dovoljno jasno ono što podrazumevam pod filozofijom individualne meditacije, jer od toga konačno zavisi i kako će se odnositi prema učenju oni koji čitaju ove redove. Na kraju sam došao do zaključka da je najjednostavnije ali verovatno i najbolje opisati hronološki kako je individualna meditacija promenila moj i živote onih koji su počeli da je praktikuju. Prvi pravi kontakt sa individualnom meditacijom doživeo sam kada mi je Dhaly Charma dao prvo uputstvo za meditaciju. Pitao me je da li bih želeo da me uvede u svet meditacije preko jedne ceremonije ili direktno. Pošto sam želeo da doživim dejstvo čiste tehnike, odlučio sam se za meditaciju bez rituala. Posle izvesnog vremena sam shvatio, kao uostalom i svi koji krenu tim putem, da mi ne polazi za rukom da pažnju držim prikovanu za meditativni zadatak ali sam, sledeći uputstvo mog učitelja, neprekidno pokušavao da meditiram onoliko dobro koliko sam mogao, što me je uvelo u jedno vrlo specifično stanje svesti koje bih sada označio postojanjem ni bez misli ni sa mislima, već kao da sam doživljavao istovremeno obe stvarnosti, stvarnost punoće svega ali uz odsustvo svega što bi se moglo označiti kao nešto. Iz želje da produbim i ponovim isto iskustvo provodio sam vreme predvidjeno za meditaciju tokom narednih meseci u stanju letargičnog čekanja da se ponovo desi nesto tako značajno i prijatno ali se doživljaj onoga što sam smatrao uspešnom meditacijom nije ponovio. Kada sam pitao Dhaly Charmu šta da uradim da bih meditirao bolje, počeo je da me pita da li se nešto promenilo u meni i u mom životu tokom poslednjih nekoliko meseci nezavisno od meditacije, što me je navelo da razmišljam o eventualnim promenama i shvatio sam da su se neke značajne već desile. U mene se uselio duboki unutrašnji mir kao jezero sakriveno izmedju visokih planina u kome se ogleda nebo i mogao sam lakše da pripadam svakom trenutku u kome sam se nalazio. Dok sam ranije živeo ili u sećanjima na nešto ili u želji da se nešto desi, shvatio sam da me je meditacija oslobodila podeljenosti na dva bića, jednog koje je žudelo za nečim i drugog koje se poistovećivalo sa objektom žudnje i tako gubilo sebe. Izgubila su se oba bića a umesto njih se rodilo novo koje sam označio kao biće trenutka koje se prepoznavalo kao isto biće iz trenutka u trenutak na liniji vremena. Tako sam otkrio prvi aspekt filozofije individualne meditacije - njenu banalnu praktičnu korist, što bi moglo i da se označi za one koji se rado "stručno" izražavaju kao "utilitarna dimenzija individualne meditacije". Znatno kasnije sam postavio sebi i ono čuveno pitanje o smislu života sa kojim se suočavamo već tokom puberteta i prvi pravi uvid se odnosio na promenu odnosa prema smislu sopstvenog života. Umesto da i dalje verujem da treba pronaći životni smisao, što je počivalo na uverenju da smisao postoji sam po sebi, zapitao sam se kako bih mogao smisaono da živim ako ne bi bilo ničega što bi moglo da se pronadje i shvatio da već samim postavljanjem takvog pitanja dolazim do saznanja koje menja život. Umesto da i dalje tražim ono što ne znam da li postoji, počeo sam da se pitam kojim aktivnostima i sadržajima bih želeo da ispunim život tako da u jednom trenutku mogu mirno da konstatujem: telo se potrošilo od života kao što se potroše i najbolje cipele posle dugih godina provedenih na putu i vreme je da ga napustim, kao što se i iznošene cipele zamenjuju novima a da bih istupio iz života sa pravom željom da to i uradim i bez žudnje da i dalje živim, bilo bi dobro da ceo život ispunim onim sadržajima koji se mogu prekinuti u svakom trenutku i za to sam imao samo dve mogućnosti: prva je bila da se povučem u samoću i čekam da prodje vreme ne čineći ništa a druga da život proživim kao skup dogadjaja toliko savršenih po sebi da se mogu uporediti sa perlama iz kojih nastaje ogrlica za koju nije bitno da lie je duža ili kraća jer se u svakoj perli ogleda svaka sledeća. Ako na taj način dodjem do kraja života onda ću prepoznati i pravi trenutak u kome će cipele postati previše udobne i komotne što će biti znak da se poslednje životno godišnje doba završilo i da je došao trenutak odlaska pre nego sto se prolećna visibaba pomoli ispod zakasnelog snega. Odlučio sam se za drugu varijantu i počeo istovremeno da verujem u smisao onoga što jeste i da činim ono što sam verovao da je smisaono.

17 November 2007

Jedan meditativni dan

U Novom Sadu sam 6. Novembra ove godine održao jedan meditativni dan sa grupom od 50 učesnika. Pošto sam već ranije opisao šta jedan meditativni dan donosi, izneću ovde samo moje utiske. Ako me neko od čitalaca pita kakva je svrha opisa subjektivnih utisaka, ne mogu da odgovorim na to pitanje. Pošto se odgovori obično naknadno nametnu, tek kada se nekom akcijom proizvede odredjeni efekat, verovatno će i meni postati jasno zašto sam pisao o utiscima sa jednog meditativnog dana tek kada završim ovaj tekst, što verovatno znači da će i čitaoci doći do istog odgovora ako uspeju moje utiske da prepoznaju kao svoje.
Prostor u kome smo meditirali bio je izvanredan - ne samo zato što je odgovarao kriterijumima individualne meditacije, već što sam ga doživeo kao topao zbog drvenog poda i velike grupe smestene u zatvorenom prostoru. Drugi značajan činilac dobrog raspoloženja su bila lica koja sam sreo, meni manje ili više bliska ali sva puna radosnog iščekivanja tako da se dobro raspoloženje brzo proširilo i pretvorilo u nevidljivi oblak u kome smo se tokom celog dana kupali i imali doživljaj tolike bliskosti kao da smo nedelje proveli zajedno.
Kada sam počeo da tražim ritam prvim stidljivim udarcima prstiju po opnama velikog bubnja doziveo sam i bubanj i njegov zvuk kao nešto moćno. Imao sam utisak da se zvuk lagano budi, ustaje i proteže po prostoru kao velika lenja mačka koja se postepeno pretvara u igračicu iz jedne indijske priče. Zvuk je prvo zastao u prostoru kao da se pita kuda da krene a zatim se rasplinuo i usmerio prema svima, dodirnuo ih i na kraju počeo da se izliva prema njima i prema meni preplavljujuci nas svojom snagom, dubinom i vibracijom. Ritam se nametnuo kao odjek dolazeći od grupe prema meni i poveo me sa sobom tako da mi nije preostalo nista drugo već da mu se predam i da ga pratim, što se i desilo dok nije počeio da se ubrzava i prvo pretvara u reku sastavljenu od kapi koje se neprekidno sreću i mešaju a zatim u beskrajni niz perli koje se sudaraju u prostoru dok ne pronadju pravi put i oblik da bi se na kraju toliko približile jedne drugima da su me prisiljavale na koncentraciju koje vise uopšte nisam stizao da budem svestan već je sve postajalo jedan jedini tok.
Meditacije hodanja su delovale slično. Dve grupe su formirale dva paralelna sveta u zatvorenom prostoru hodajući po istim pravilima, nekada savrseno uskladjene jedna sa drugom a nekada toliko samostalne da su se doživljavale kao odvojene kilometrima ili visokom planinom dok se u stvarnosti izmedju njih nalazio razmak ne veći od jednog metra ispunjenog šumom stopala koja su se pažljivo spuštala na drveni pod. Meditacije sedenja su odisale tišinom dok se jesenji mir prenosio spolja sa opadajućeg lišća na ljude u sali i prekrivao ih kao što sneg u ravnici bešumno prekriva tragove. Iako sam pripremio predavanje o značaju meditiranja u jesen ispričao sam priču o ličnom razvoju. Dok se priča odvijala doživeo sam je kao paukovu mrežu sazdanu od niti pravljenih mojim rečima i mesta na kojima se susreću a ta mesta smo bili svi mi koji smo odabrali sedenje i ćutanje u zatvorenom prostoru kao način da provedemo dan umesto izlaska u šumu ili park. Povezani u jedno shvatili smo da je vreme da odemo i napustimo nevidljivi oblak tek kada nas je kretanje ispred sale podsetilo da posle nas jos jedna grupa treba da udje u naš prostor i iskoristi dobro raspoloženje koje je ostalo iza nas.