21 November 2007

Filozofija individualne meditacije

Pre nego što sam počeo da pišem ovaj prilog pitao sam se danima da li ću uspeti da opišem dovoljno jasno ono što podrazumevam pod filozofijom individualne meditacije, jer od toga konačno zavisi i kako će se odnositi prema učenju oni koji čitaju ove redove. Na kraju sam došao do zaključka da je najjednostavnije ali verovatno i najbolje opisati hronološki kako je individualna meditacija promenila moj i živote onih koji su počeli da je praktikuju. Prvi pravi kontakt sa individualnom meditacijom doživeo sam kada mi je Dhaly Charma dao prvo uputstvo za meditaciju. Pitao me je da li bih želeo da me uvede u svet meditacije preko jedne ceremonije ili direktno. Pošto sam želeo da doživim dejstvo čiste tehnike, odlučio sam se za meditaciju bez rituala. Posle izvesnog vremena sam shvatio, kao uostalom i svi koji krenu tim putem, da mi ne polazi za rukom da pažnju držim prikovanu za meditativni zadatak ali sam, sledeći uputstvo mog učitelja, neprekidno pokušavao da meditiram onoliko dobro koliko sam mogao, što me je uvelo u jedno vrlo specifično stanje svesti koje bih sada označio postojanjem ni bez misli ni sa mislima, već kao da sam doživljavao istovremeno obe stvarnosti, stvarnost punoće svega ali uz odsustvo svega što bi se moglo označiti kao nešto. Iz želje da produbim i ponovim isto iskustvo provodio sam vreme predvidjeno za meditaciju tokom narednih meseci u stanju letargičnog čekanja da se ponovo desi nesto tako značajno i prijatno ali se doživljaj onoga što sam smatrao uspešnom meditacijom nije ponovio. Kada sam pitao Dhaly Charmu šta da uradim da bih meditirao bolje, počeo je da me pita da li se nešto promenilo u meni i u mom životu tokom poslednjih nekoliko meseci nezavisno od meditacije, što me je navelo da razmišljam o eventualnim promenama i shvatio sam da su se neke značajne već desile. U mene se uselio duboki unutrašnji mir kao jezero sakriveno izmedju visokih planina u kome se ogleda nebo i mogao sam lakše da pripadam svakom trenutku u kome sam se nalazio. Dok sam ranije živeo ili u sećanjima na nešto ili u želji da se nešto desi, shvatio sam da me je meditacija oslobodila podeljenosti na dva bića, jednog koje je žudelo za nečim i drugog koje se poistovećivalo sa objektom žudnje i tako gubilo sebe. Izgubila su se oba bića a umesto njih se rodilo novo koje sam označio kao biće trenutka koje se prepoznavalo kao isto biće iz trenutka u trenutak na liniji vremena. Tako sam otkrio prvi aspekt filozofije individualne meditacije - njenu banalnu praktičnu korist, što bi moglo i da se označi za one koji se rado "stručno" izražavaju kao "utilitarna dimenzija individualne meditacije". Znatno kasnije sam postavio sebi i ono čuveno pitanje o smislu života sa kojim se suočavamo već tokom puberteta i prvi pravi uvid se odnosio na promenu odnosa prema smislu sopstvenog života. Umesto da i dalje verujem da treba pronaći životni smisao, što je počivalo na uverenju da smisao postoji sam po sebi, zapitao sam se kako bih mogao smisaono da živim ako ne bi bilo ničega što bi moglo da se pronadje i shvatio da već samim postavljanjem takvog pitanja dolazim do saznanja koje menja život. Umesto da i dalje tražim ono što ne znam da li postoji, počeo sam da se pitam kojim aktivnostima i sadržajima bih želeo da ispunim život tako da u jednom trenutku mogu mirno da konstatujem: telo se potrošilo od života kao što se potroše i najbolje cipele posle dugih godina provedenih na putu i vreme je da ga napustim, kao što se i iznošene cipele zamenjuju novima a da bih istupio iz života sa pravom željom da to i uradim i bez žudnje da i dalje živim, bilo bi dobro da ceo život ispunim onim sadržajima koji se mogu prekinuti u svakom trenutku i za to sam imao samo dve mogućnosti: prva je bila da se povučem u samoću i čekam da prodje vreme ne čineći ništa a druga da život proživim kao skup dogadjaja toliko savršenih po sebi da se mogu uporediti sa perlama iz kojih nastaje ogrlica za koju nije bitno da lie je duža ili kraća jer se u svakoj perli ogleda svaka sledeća. Ako na taj način dodjem do kraja života onda ću prepoznati i pravi trenutak u kome će cipele postati previše udobne i komotne što će biti znak da se poslednje životno godišnje doba završilo i da je došao trenutak odlaska pre nego sto se prolećna visibaba pomoli ispod zakasnelog snega. Odlučio sam se za drugu varijantu i počeo istovremeno da verujem u smisao onoga što jeste i da činim ono što sam verovao da je smisaono.