13 September 2007

Početak puta

Kada sam 1. Jula 1970. godine otišao na more da bih razmislio o sopstvenoj budućnosti, nisam slutio da će moj život krenuti pravcem za koji još nisam znao da postoji. Razočaran posle prve godine studija psihologije i shvativši da psihologija u najboljem slučaju može imati status nečega sto bi u budućnosti moglo da postane naučna disciplina, odlučio sam da preispitam svoju odluku o nastavku studija i da se oslobodim svih onih stvari u vezi sa kojima sam povremeno patio.
Već u gimnaziji sam razvio interes za matematiku i prirodne nauke a za psihologiju sam se opredelio slučajno - ponosan kao i većina mojih vršnjaka osetio sam se poniženim kada je moj profesor fizike obezvredio moje znanje i pokazao prezir prema meni jer - umesto da odem na takmičenje iz fizike - otišao sam da igram šah za ekipu gimnazije na takozvanoj gimnazijadi. Iako sam pre toga verovao da ću studirati fiziku, naglo sam promenio odluku i - umesto da uradim maturski rad iz fizike - uradio sam ga iz biologije a fiziku sam odbacio iz osećanja povređenosti.
Dakle posle jedne godine provedene u Beogradu tokom koje sam igrao šah i kartao se a na predavanja i vežbe odlazio samo povremeno dosao sam u Istru da bih se povukao od ljudi i proveo 25 dana u samoći, verujuci da ću tako uvesti nešto reda u sopstveni um i početi da se osećam bolje. Izabrao sam mesto u podnožju planine Učke u blizini morske obale i započinjao svaki dan nizom vežbi joge poznatih kao "pozdrav suncu".
Deset dana kasnije, dok je sunce izranjalo iza planine, pojavi se iz senke brda jedan čovek tako neobičnog izgleda, da sam prestao da vežbam za trenutak i pre nego sto sam odlucio da se ponovo posvetim vežbanju, oslovi me pitanjem, kakve su to vežbe koje tako predano izvodim na tako lošem hrvatskom da sam više pretpostavio nego razumeo ono što me je pitao. Odgovorio sam da vežbam jogu, na šta on samo doda - "ne vežbaš iz srca, ne umeš da vežbaš predano" - i ne sačekavši moj odgovor prođe pored mene i nestade na drugoj strani proplanka u šipražju.
Jos uvek ne znam šta me je navelo da razmišljam o njegovim rečima tokom celog tog dana, možda nedostatak drugih sadržaja jer sam bio sam i bez knjiga, ili iz sujete, jer sam verovao da sam vežbao sa potpunom predanošću. U svakom slučaju su posledice mojih razmišljanja bile skoro katastrofalne: odlučio sam da vežbam pozdrav suncu sve dok se ne poistovetim sa pokretima i ne izgubim sebe, jer sam u knjizi o jogi koju je napisala Jasmina Puljo pročitao da je vrlina u vežbanju ako se vežbač oslobodi takmičarskog duha i počne da izvodi svaku vežbu tako da joj u potpunosti pripada i u svesti nema nikakvih drugih sadržaja.
Sledećeg jutra sam vežbao sve dok me nije napustio i poslednji atom snage, što je izazvalo takvu upalu mišića da sam jedva uspevao da se pokrećem. Tokom narednih dana su bolovi u mišićima bivali sve jači ali znajući da se radi samo o upali mišića nadao sam se da će mi nastavak vežbanja pomoći da se oslobodim bolova. U to vreme je još uvek vladalo uverenje da se upala mišića najbolje prevazilazi daljim vezbanjem. Moje muke su se produžile tokom narednih 10 dana a zatim su bolovi počeli da slabe.
Dve nedelje posle prvog neobičnog susreta pojavi se ponovo onaj isti čovek, sede na debeli koren i reče da bi želeo da razgovara sa mnom. Bio je to Dhaly Charma, moj budući učitelj koji je došao da proveri da li sam spreman da preuzmem Učenje. Da ću ostati u Evropi umesto da odem tamo odakle je on došao bilo je neshvatljivo za mog učitelja a za mene je bilo neverovatno ono sto se desilo u tom razgovoru.
Nastavak sledi za nekoliko dana.

1 comment:

Zoran said...

Prošlo je već više od par dana.Molim te nastavi već jadnom.Ne mogu savaka dva sata da u prazno sedim pred računalom.